Jesu li mi trebale Argusove oči?!

Mogla bih nadugo ( i naširoko!) meditirati o tome zašto sam izabrala Vijenac za svoj „djelić zemaljskog neba“. Možda zato što se nakon onih pomalo mračnih stepenica ukažu vrata koja je trebalo otvoriti. To sam i učinila i nisam se pokajala.

Naime, u prošlom stoljeću, htjela sam otvoriti neka druga vrata koja su se ustobočila na skrivenom prostoru dvorišta (u vječnoj Ilici!). Tamo je bilo središte poznatog časopisa i samo je trebalo pokucati. I upravo kad sam to, moram priznati bojažljivo, nakanila, iznutra začuh buku, žamor, viku opuštenih muških glasova. A ti su glasovi resko (i često!), izgovarali Gospino ime u svakojakom kontekstu. Tu i tamo bi se čuo i koji „bog“ u sprezi s poznatim glagolom. I nakon toga ja sam samu sebe plašljivo upitala: „A što će misliti ti ljudi o meni, sad kad znaju da sam sve to čula?!“

S redakcijom Vijenca sasvim je druga priča: dočekali su me zgodni (i mladi!) nasmijani dečki i šarmantna jedina dama. O kavama neću ni zboriti. Ipak, kako to već biva u ovom nesavršenom i još k tome globalnom svijetu, uvijek stvarnost poremeti „idilu“. Usprkos tome, ja sam se postojano snašla, što u prijevodu znači da sam se hrabro suočila s brojnim glavnim urednicima, koji su u Vijencu stolovali od 2005, kad sam ja preuzela (svoju!) rubriku ili kolumnu, prikazavši otada stotinjak i više knjiga. Moji književni prikazi našli su svoje čvrsto mjesto u knjigama: Vijenac odabranih (Zagreb, 2013, nagrada Julije Benešić, Đakovo, 2013), Umjesto samoće (Zagreb, 2014), Kraljevstvo za knjigu (Zagreb, 2018.). I sve to u nakladničkoj kući Biakova (Zagreb).

Sve u svemu, mogla bih reći da je to bila moja duhovna renesansa u pravom smislu te riječi. Moram priznati, tu i tamo, „pao bi mi mrak na oči“, ali sam ipak „radila kao za okladu“.

„Uvijek točna kao urica“, kako je tada govorio glavni urednik Ivica Matičević. A dragi gospodin Mate Maras s kojim sam (u prošlom stoljeću) odlazila na akupunkturu, ovjekovječio se u moje sjećanje, do dana današnjega, svojom nadahnutom i iznimno prijateljskom rečenicom: „Vi ste naša Dobra Vila.“

Eto, nisu mi trebale Argusove oči, njih stotinu i više, jer sam, onako „nesvevideća“, vidjela ono što je, po meni, trebalo vidjeti: knjige, knjige, dobre knjige!

Budući da je ovo fešta posvećena 25. godišnjici obnovljenog Vijenca, moram slavljenički naglasiti, s nadom da neću biti „prozvana zbog sukoba interesa“, da mladi Goran (Galić!), glavni urednik, ima najblistaviji urednički osmijeh. Hvala mu.